KLUPKO VIDA

So edna nadez Za troska ljubov Za malku sreka Ziveeme!

16.09.2010.

Evo nešto što me usrećilo: Finsko-kineska priča!

 MAJOR SPOILER ALERT!!!
-prepričaću ovaj film na svoj način i onako kako sam ga ja razumjela-

''Gvožđe je želelo da bude sa vatrom...
ali ga je vatra istopila...
i gvožđe se izlilo u močvaru.
I tamo je ostalo dugo vremena.
Toliko dugo da je zaboravilo
zašto je došlo na svet.
Dok vuk nije protrčao kroz močvaru...
ostavljajući svoje otiske.
Kroz te otiske
gvožđe se izdiglo sa njegovog skrivenog mesta.
Tamo ga je tvoj otac pronašao...''

Prije 1000 godina, negdje duboko, u staroj Kini je kažu vuk protrčao kroz močvaru i zemlja je pukla. Na tom mjestu  je jedan kovač pronašao veliki komad željeza, bez imalo primjesa i zaprljanja. Tog dana se kovaču rodio sin i on je shvatio da je pronalazak željeza znak i otišao u hram da kod svećenika otkrije šta to znači...
Svećenici su rekli:  ''U davnim vremenim, pre zapisa, postojalo je predskazanje Loviatara... Na sredini velikog puta Loviatar, Bog agonije i boli, položio je devet jaja. Iz njih je napravio osam sinova jedan za drugim, oni su: Strah, Bol, Ludilo, Ružnoća, Gubitak, Mržnja, Pohlepa i Slepilo. Loviatarov najmlađi sin nije imao ime. Kovačevom sinu je obećana sloboda iz ciklusa reinkarnacije, ako bude ubio Poslednjeg Loviratorovog Sina.'' Otac je bio zadovoljan.

Kada je Kovačev sin odrastao pošao je ka ostvarenju svoje sudbine. (Imao je crnu kinesku kosu i okrugle zelene oči:)) Prolazio je kroz razna mjesta i upoznavao je razne ljude. Put
do močvare ga je naveo i kroz jedno selo, koje se ničim nije odvajalo od drugih koje je susretao na svom putu, međutim... :) u tom selu je vidio kako nekoliko bezobraznika napada jednu djevojku. Požurio je da je spasi i vođu napasnika je porazio tako spektakularno, da su ostali pobjegli glavom bez obzira (kineski element). Kada je pogledao djevojku vidio je da joj je lice neopisive ljepote a njeno držanje, držanje vojnika. Nije joj bilo drago što ju je branio i odmah ga je napala svojom lepezom, koja je bila napravljena od metala i na svakoj daščici je imala oštar i zakrivljen vrh. Da bi joj vratio dostojanstvo nije se branio i ona je vidjela da joj on nije neprijatelj i spustila je svoju lepezu.

Kovačev sin se
zaljubio na prvi pogled i ostao je duže i tom selu da bi se udvarao djevojci, ali na svaki njegovu nježnost, ona je odgovarala oružjem. Svaki put kada je njena lepeza udarila u njegovu kožu, čuo se zvuk kao da mač udara o mač. Željezo mu je vjerovalo i nije željelo da mu naudi.

Hrabrost i upornost kovačevog sina su polako počinjale da otapaju djevojčino hladno srce i ona ga je zavoljela. Rekla mu je da se zove Pin Yi i da je izbjeglica iz drugog sela. Njeno rodno selo je bilo potpuno spaljeno i niko osim nje i jednog starca nije ostao živ.
On je rekao da je on kovačev sin i da mu je otac kinez a majka da je iz dalekog sjevera (iz FINSKE!). Rekao je da ga nijedna strana nije potpuno prihvatala, da je oduvjek bio stranac i jednima i drugima... Da su se
učitelji prema njemu ponašali kao da je on završena priča, čiji kraj svi znaju i da nikada nikada više ne želi biti sam. Pitao ju je da se uda za njega i ona je pristala. On je odgovorio da sutra ujutro odlazi u močvaru da ispuni proročanstvo i da, kada se vrati, biće najsretniji čovjek na svijetu.
Djevojka je izvadila veliki prsten od žada, koji je visio na crvenoj kožici. Prsten je bio tako velik da je mogao lijepo da se smjesti u šaku... I dok je veliki krug bio velik kao dlan, mali je bio veličine oraha. Rekla je: ''Ovo sam dobila od svoje bake. Navodno ispunjava želje. Osjećam da bi trebalo da
ti to dam.''

S
utradan se u selu čulo mnogo glasova. Kovačev Sin je izašao da vidi šta se dešava. Svi su pozdravljali nekog gosta. Kada se nepoznati približio Kovačev Sin ga je prepoznao i predstavio svima: ''Ovo je moj štitonoša i najbolji prijatelj!'' a potom ga je zagrlio i dodao ''dođi da upoznaš moju vjerenicu...''
Kada je štitonoša istupio pred djevojku zastao je kao ukopan. Čitavo lice mu se ukočilo i nije mogao da skine oči sa nje. Kovačevog Sina je to malo iznenadilo ali kada je pogledao Pin Yi, ona je istim pogledom gledala Štitonošu... Nije bilo dobro.
Uskoro su se svi drugi umješali i razbili čaroliju koja je obuzela ovo troje ljudi, Kovačev sin je morao poći, štitonoša i djevojka morali su ostati.

Putujući sam po divljini močvare, Kovačevog Sina je počeo da hvata strah, ali skupljao je hrabrost zamišljajući budućnost u kojoj će biti sretan sa svojom djevojkom i u kojoj više neće biti sam. uz takve misli brzo je napredovao i uskoro je stigao do mjesta na kojem je živio
Posljednji Loviatarov Sin.
Kada je stigao u močvaru demon ga je čekao. Sjedio je na velikom lokvanjevom listu kao žaba. Rekao mu je da je on ukrao škrinju u kojoj se nalaze sva blaga svijeta, ali u pogrešnim rukama može da spusti pakao na zemlju. Tu škrinju je iskovao njegov otac od onog komada željeza, sa početka priče. Rekao je još i da je kovač napravio dodatnu zaštitu, tako da je samo njegov sin mogao da otvori škrinju, u trenucima najvećeg očaja. Na kraju mu je povjerio da ga je on svo vrijeme čekao, da su njih dvojica par na ovom svijetu, da zajedno vladaju svijetom...
Kovačev Sin odgovori da je njegov par Pin Yi i da će se vjenčati i živjeti sretno i zajedno, kada on ispuni svoju sudbinu, na šta se demon zasmija i povika: ''Ti si lud i naivan. Tvoja draga voli drugoga!''

Mladić iznenađen i uvrijeđen izvadi mač i u jednom potezu mu odsječe glavu. U još jednoj spektakularnoj (kineskoj) sceni, demonu je prvo pala duga bijela kosa, odrezana sada do ramena, a potom se skotrljala i glava.

Još malo je kružio oko demonovog leša, zabrinut zbog njegovih riječi, a onda mu ćušnu glavu novom i reče: ''Hajde progovori. Znam da nisi mrtav''
Na šta se demon ponovo nasmija: ''Izgleda da su te ipak učitelji nešto naučili''
''Posijao si mi u srce zlo sjeme.'' reče tužno mladić, uze glavu i pope se na konja. Odjahao je do kuće u kojoj je ostavio zaručnicu. Polako je došao do prozora i pogledao unutra. Djevojka je stajala na jednom kraju sobe, na drugom kraju stajao je štitonoša. Bilo je tako tiho da je mogao čuti šta govore
- Dragi prijatelju.
- Ja sam onaj kome pripadaš. Neki Ijudi su me spasili. Odveli su me na mjesto gde se pušta stoka zimi. Tada, bio sam očajan. Čula sam da niko nije preživeo.
- Čekala sam te...
- Vratio sam se čim sam mogao... Ali prekasno.
- Čula sam da si...se ubio.
- Popeo sam se na Mt. Shen u Anshun... nadajući se da ću ostaviti ovaj svijet za sobom. U početku sam krivio sebe.
- Nemoj to govoriti. Oduvijek sam čekala tvoj povratak... Sve dok se nije pojavio Gospodar Sintai (Kovačev Sin).
Još su se neko vrijeme samo gledali i pričali a onda su stari ljubavnici popustili pod snagom svoje ljubavi.

Kovačev sin više nije želio da gleda. Pogledao je u glavu svog neprijatelja. On mu je uputio jedan tako samilosan pogled, kao da želi da kaže: ''Ja tu ništa ne mogu''... I kao prije vođen bijesom, sada vođen očajem, poletio je na svom konju na mjesto borbe, na kojem je bila skrivena magična škrinja. Otvorio ju je, nadajući se nekom spasenju, ali škrinja je bila prazna. ''Prevara voljene osobe već te poslala u pakao.'' objasnio je demon.
Na te riječi naš tužni Kovačev Sin je lagano izvadio mač i rekao: ''
Strah, Bol, Ludilo, Ružnoća, Gubitak, Mržnja, Pohlepa i Slepilo. I Nada... Nazvaću te tvojim pravim imenom. Ne želim da te ubijem i da umrem sam. Ako te sačuvam imam šansu da se ponovo rodim. U nekom drugom životu Pin Yi će voljeti mene!''
Demon zavrišta ''Neee! Neeee!'' ali Kovačev Sin uze njegovu glavu, spusti je nježno u škrinju i zatvori. Potom zovnu svog vuka (koji nije bio vuk nego haski) zaveza ga za saonice i reče mu ''Prijatelju moj... Odnesi ovo na daleki sjever... Na mjesto gde niko ne živi, tako da ga niko neće naći, pogotovo ja...'' Pas poslušno odveze sanke a Kovačev Sin ostade tu na obali rijeke, izvadi mač i probode si srce...

Poslje su ga našli Pin Yi i njegov Štitonoša. Vidjeli su da nije ubio demona,a li nisu mogli ništa bez njegove glave. Zaključili su da se sigurno nešto grozno desilo, kada nije htio više da ostvari proročanstvo i da nije našao svoj mir u Nirvani... Uzeli su jedan veliki čamac i priredili mu vikinški pogreb. Na čamac su stavili i njegov mač. Bili su tužni što su izgubili prijatelja, ali opet sretni što su zajedno.

(ima još)