KLUPKO VIDA

So edna nadez Za troska ljubov Za malku sreka Ziveeme!

13.06.2010.

Južno od granice, zapadno od sunca

Sad sam pročitala najtužniju knjigu na svijetu. Možda knjiga se i neće učiniti nekom drugom kao nešto posebno, ali meni je baš dotakla srce.
Knjiga o pitanjima i ljubavi... o vremenu... o iluzijama ljubavi i pravim ljubavima...
Pisac prati život jednog muškarca, od njegovog djetinjstva do kraja njegovih tridesetih opisujući njegove ljubavi prema 3 ženama kojima je on obilježio život i koje su obilježile njegov.
Knjiga je prije svega interesanta... a kako prolazi (isto ko život) postaje sve očajnija, dok na kraju kada se sve razriješi na najbolji mogućni način, poravi hepi end, mene nije ostavila gotovo na rubu suza! Ne zam šta me toliko ganulo... Ne razumijem ni šta sam tako prepoznala toliko da se osjećam kao da sam se potpuno uživila sa glavnim likom. Prosto mi je bilo nesnosno da čovjek mora toliko da pati i toliko da se traži u drugim ljudima...
Ne znam...
Možda me ima u ovom odlomku:
--------------------------------------------
"Dešavalo mi se da se probudim u dva-tri sata ujutru i da ne mogu više da zaspim. Tada bih ustajao iz kreveta, odlazio u kuhinju, sipao sebi viski/vode/ i pio ga. S čašom u ruci, dugo bih s prozora posmatrao groblje u tmini i podno njega, na putu, farove automobila koji su tuda prolazili. Ti sati koji su vezivali noć i praskozorje, bili su dugi i mračni. Ponekad sam pomišljao da bi mi bilo lakše kad bih mogao da zaplačem. Ali, nisam znao zbog čega bih plakao." -haruki murakami